Stajala je na nekoliko koraka od njih,okićena i šljaštećim lampicama osvetljena.
– Ima i zvezdu na vrhu! – detaljisao je dečak.
– A znaš li zašto? – upita majka, zastavši kraj njega.
– Zašto, majko?
– Zato što zvezda ima pet kraka, baš koliko i mi imamo prstiju na ruci. Time ona nama govori da je to jelka Nove godine svih onih koji rade i radeći zarađuju sa svojih pet plus pet prstiju, što sijaju kao ove lampice. Razumeš?
– Aha! I onda svi ti dole pomažu jedni drugima da je dohvate.
Majka se nasmeja.
– A šta je sa Deda Mrazom? – znatiželjno će dečak.
– On je njena maskota, koja brani interese svojih mušterija. Sećaš se, skoro smo gledali onaj film «Čudo iz 34. ulice»?
Dečak se za trenutak stade prisećati.
– Da, na kraju je vlada,… je l` tako mama… – govorio je ushićeno – stala iza Deda Mraza, potvrđujući da on postoji. I pošta, zar ne?
– Tako smo rekli…
– Znači da je ova Nova godina za vas koji radite? – zaključi svečano dečak.
Majka ga zagrli i poljubi u teme. Još nekoliko trenutaka stajali su kraj jelke, kad dečak ponovo viknu, dižući prst uvis.
– Majko, vidi!
Majka, prateći smer detetovog prsta, podiže oči visoko iznad jelke, ka hramu Svetog Save na kome sijaše krst.
– Ono je naša jelka, zar ne, majko? – ponosno izjavi dečak.
– Jeste, srećo! – radosno dočeka majka.
Dete je neko vreme ćutke gledalo u svetinju, prebirajući misli po svojoj glavi. Najzad, dosetivši se, reče:
– A vidi, majko, kako naš krst sija gore u mraku, ko Vitlejemska zvezda! Uskoro će i Isus doći pa ćemo i mi, deca, imati svoju Novu godinu.
Majka se jedva suzdržavaše da ne zaplače. Ne mogući reč da prozbori, ona nastavi milovati mudru glavu pred sobom. A dečak je rojio pitanja.
– Majko, kako da ja dohvatim moju zvezdu na hramu? Ja nemam para.
Ona se saže do njega.
– Sine! – reče mu, pribravši se. – Za tu zvezdu ne treba novac. Ona jednako pripada i bogatima i siromašnima. A da bismo je dotakli, moramo se svi smanjiti, da budemo kao deca. Kao ti, sine.
– Da, majko, ali vidi kako je krst visok, a mi smo mali! Kako možemo mali da dosegnemo nebo?
– A šta misliš, zašto se Isus spušta na zemlju? Da s Njim uzrastemo! Nebo se, sine, Božićem doseže.
Netremice zagledan u majčine sjajem ozarene oči, dečak upijaše svaku njenu reč. Najposle je čvrsto obgrli oko vrata i poljubi joj rumeni obraz. Potom progovori:
– Majko!
– Molim, sine.
– Je l` da da je naša, dečija Nova godina, lepša od one Deda Mrazove?
– Nepojmljivo lepša… nepojmljivo! – odgovaraše majka, pridižući se.
I držeći se za ruku, pogleda uprtog u sjajni krst na hramu Svetog Save, oni nastaviše da prate novootkrivenu Vitlejemsku zvezdu, ostavljajući jelku iza sebe.
(KutakNet)