Dečja Nova godina

 Majka i sin, držeći se za ruke, hodali su gradom. Pošli su u kupovinu, ali kako je zima a dani kratki, izlazak se pretvorio u noćnu šetnju. Pa ipak, obasjani i iskićeni izlozi terali su mrak pred mušterijama. Najednom, izvirujući između gradskih šetača, dečak povika:

– Vidi, majko! Jelka!

Stajala je na nekoliko koraka od njih,okićena i šljaštećim lampicama osvetljena.

– Ima i zvezdu na vrhu! – detaljisao je dečak.

– A znaš li zašto? – upita majka, zastavši kraj njega.

– Zašto, majko?

– Zato što zvezda ima pet kraka, baš koliko i mi imamo prstiju na ruci. Time ona nama govori da je to jelka Nove godine svih onih koji rade i radeći zarađuju sa svojih pet plus pet prstiju, što sijaju kao ove lampice. Razumeš?

– Aha! I onda svi ti dole pomažu jedni drugima da je dohvate.

Majka se nasmeja.

– A šta je sa Deda Mrazom? – znatiželjno će dečak.

– On je njena maskota, koja brani interese svojih mušterija. Sećaš se, skoro smo gledali onaj film «Čudo iz 34. ulice»?

Dečak se za trenutak stade prisećati.

– Da, na kraju je vlada,… je l` tako mama… – govorio je ushićeno – stala iza Deda Mraza, potvrđujući da on postoji. I pošta, zar ne?

– Tako smo rekli…

– Znači da je ova Nova godina za vas koji radite? – zaključi svečano dečak.

Majka ga zagrli i poljubi u teme. Još nekoliko trenutaka stajali su kraj jelke, kad dečak ponovo viknu, dižući prst uvis.

– Majko, vidi!

Majka, prateći smer detetovog prsta, podiže oči visoko iznad jelke, ka hramu Svetog Save na kome sijaše krst.

– Ono je naša jelka, zar ne, majko? – ponosno izjavi dečak.

– Jeste, srećo! – radosno dočeka majka.

Dete je neko vreme ćutke gledalo u svetinju, prebirajući misli po svojoj glavi. Najzad, dosetivši se, reče:

– A vidi, majko, kako naš krst sija gore u mraku, ko Vitlejemska zvezda! Uskoro će i Isus doći pa ćemo i mi, deca, imati svoju Novu godinu.

Majka se jedva suzdržavaše da ne zaplače. Ne mogući reč da prozbori, ona nastavi milovati mudru glavu pred sobom. A dečak je rojio pitanja.

– Majko, kako da ja dohvatim moju zvezdu na hramu? Ja nemam para.

Ona se saže do njega.

– Sine! – reče mu, pribravši se. – Za tu zvezdu ne treba novac. Ona jednako pripada i bogatima i siromašnima. A da bismo je dotakli, moramo se svi smanjiti, da budemo kao deca. Kao ti, sine.

– Da, majko, ali vidi kako je krst visok, a mi smo mali! Kako možemo mali da dosegnemo nebo?

– A šta misliš, zašto se Isus spušta na zemlju? Da s Njim uzrastemo! Nebo se, sine, Božićem doseže.

Netremice zagledan u majčine sjajem ozarene oči, dečak upijaše svaku njenu reč. Najposle je čvrsto obgrli oko vrata i poljubi joj rumeni obraz. Potom progovori:

– Majko!

– Molim, sine.

– Je l` da da je naša, dečija Nova godina, lepša od one Deda Mrazove?

– Nepojmljivo lepša… nepojmljivo! – odgovaraše majka, pridižući se.

I držeći se za ruku, pogleda uprtog u sjajni krst na hramu Svetog Save, oni nastaviše da prate novootkrivenu Vitlejemsku zvezdu, ostavljajući jelku iza sebe.

(KutakNet)

 

 

Share this article