Na današnji dan je rođen jedan od novijih srpskih svetaca

Na današnji dan 1881. godine rođen je srpski episkop Nikolaj Velimirović (Nikola), teolog, književnik i besednik, vladika ohridski i žički, jedna od najumnijih glava Srpske crkve i naroda uopšte.

Velimirović je školovan na Zapadu i u mladosti je bio velik zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom periodu postaje predvodnik pravoslavnih bogomoljaca i okreće se anti-evropejstvu i konzervativizmu. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.
Često je kritikovan zbog antisemitskih stavova. Njegovi sledbenici se nazivaju nikolajevci.
Centralno mjesto u Velimirovićevim razmišljanjima činila je kritika humanizma, evropske civilizacije, materijalističkog duha i sl. O Evropi je mislio kao o velikom zlu kojeg se treba čuvati, i prezirao je njenu kulturu, nauku, progres.
Episkop Nikolaj je bio duboko očaran srpskom prošlošću nemanjićkog perioda pa je ona, po njemu, trebalo da bude paradigma nove srpske stvarnosti.
2003. godine Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala za sveca i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.Po završetku studija u Švajcarskoj i doktorata u Bernu, studirao je filozofiju na Oksfordu i u Ženevi (drugi doktorat). Po povratku u Srbiju radio je kao profesor.

Zamonašio se 1909. u manastiru Rakovica, nakon neobičnog ozdravljenja. Završio je Duhovnu akademiju u Petrogradu.
Prvi svetski rat proveo delom na Solunskom frontu povlačeći se sa srpskom vojskom a kasnije i u Britaniji i SAD kao izaslanik srpske vlade, s ciljem da se tamošnjoj javnosti predstavi srpska stvar.Između dva svetska rata predvodio je Pravoslavnu narodnu hrišćansku zajednicu, poznatu kao Bogomoljački pokret, samonikli pokret malih ljudi koji su težili višem nivou duhovnosti od onog koji omogućava klasičan parohijski život. Bila je to vrlo netipična pojava za srpske prilike.

Obnovio je brojne srpske hramove, najviše u Ovčarsko-kablarskoj klisuri ali i u Južnoj Srbiji (danas Makedonija).
Tokom Drugog svetskog rata nalazio se u zatočen od Nemaca (Ljubostinja, Vojlovica), zbog podrške državnom udaru od 27.3.1941. Izvesno vreme proveo je i u logoru Dahau s patrijarhom Gavrilom (Dožić). Bila su to jedina dva visoka crkvena zvaničnika u Evropi koja su se nalazila u koncentracionom logoru. Nije se nikada više vratio u Srbiju.
Upokojio se 1956. u ruskom manastiru Svetog Tihona u Saut Kananu u Pensilvaniji (SAD), a sahranjen je na srpskom groblju pored manastira Svetog Save u Libertvilu. Mošti su mu prenete u Srbiju 1991. kada ga je Srpska Crkva kanonizovala za svetitelja.
Kao autor bio je neobično plodan a poznatija dela su: "Religija Njegoševa", "Besede pod Gorom", "Iznad greha i smrti", "Duša Srbije", "Srbija u svetlosti i mraku", "Duhovni preporod Evrope", "Agonija crkve", "Reči o Svečoveku", "Molitve na jezeru", "Omilije", "Ohridski prolog", "Teodul", "Srpski narod kao Teodul", "Srednji sistem", "Indijska pisma", "Kasijana", "Žetve Gospodnje", "Divan", "Jedini Čovekoljubac" i dr.

(KutakNet)

 

Share this article