Ja verujem u pobedu

 Perfekcionista, istraživačkog duha, specifičnog glasa i kose, kuglaš, fer igrač, duhovit, interesantan, direktan i konkretan. Moj sagovornik sa kojim sam uživala u razgovoru u City caffe-u, Goran Šepa iliti Gale Kerber.

 Grupa Kerber je institucija, ali i na samom početku ste bili drugačiji od drugih. Logo grupe, zatim tvoj specifičan glas i tvoja kosa ...

Pa, eto ima tu još oznaka grupe, ali jeste. Logo sam po sebi pokazuje da smo ozbiljno u samom startu razmišljali o svemu tome. Nismo hteli da se zadržimo na tome da budemo samo lokalni bend, pobednici gitarijade, jer smo imali osećaj da malo više vredimo. U Subotici smo sreli taj svet koji svira, svi ti bendovi, tadašnja Jugoslavija, uporedili se sa najvećima u to vreme, bili pred žirijem Bate Kovača, sa kojim smo se tada i upoznali, Sloba Kovačević iz Indexa,Tifa je učestvovao takođe sa svojim bendom Top iz Sarajeva.Kada smo pobedili, to nam je dalo vetar u leđa i dokazali smo sebi neke stvari, da vredimo, jer smo imali jaku želju da uspemo, da budemo popularni, da budemo profesionalni muzičari, da se bavimo time, da tu muziku prenosimo, a onda smo komponovali sve više i više ...

Kako je sve počelo?

Počelo je klupski, kao što inače, po nekom pravilu počinje. U nekakvoj garaži. Ja sam imao neki svoj bend,a Tomica svoj. Tomičin bend se zvao Putokaz i gostovao je u Beogradu u radio emisiji, a ja sam bio još na lokalu. Kako rasteš, tako se javljaju te težnje ka boljem i te neke želje koje treba sebi da dokažeš gde si šta si. Sa popularnošću se treba nositi, možeš ili ne možeš. Rasteš zajedno sa tim. Ja sam svirao prosečno, a Tomica izvanredno. Bavili smo se istim poslom. On je u svom bendu svirao i pevao, a ja u svom isto to. E, onda smo se nas dvojica sreli i rekli jedan drugome ... mislim da bi ti trebalo samo da sviraš, a ja mislim da bi ti trebalo samo da pevaš i pokazali da obojica mislimo isto i tako smo nas dvojica, u stvari krenuli tu priču. Ja sam obožavao kako Tomica svira i te uloge smo tako podelili. Ja sam se batalio gitare i uzeo mikrofon.

U to vreme je Jugoslovenska rok scena bila neverovatno jaka, a vi ste izborili svoje mesto

To je u stvari bilo jako dobro što je bilo tako. Jaka, zdrava konkurencija. Oni koji nisu bili spremni za tu priču, sami su vremenom odustajali, a mi smo imali ogromnu želju da dokažemo da vredimo i uspeli smo. Drugo ... danas su mediji svuda oko nas, lakše je, ali nema rock & roll-a na televiziji. Ne želim da sam dekor neke emisije gde ne vidim sebe, nas ... ali kad smo imali tu scenu u bivšoj Jugi, imali smo koncerte, publiku, koja nije volela samo onaj ili ovaj bend ... publika je tada ima sve nas, dobre svirke, prave koncerte, muzički doživljaj ... Publika se edukovala uz te bendove na koncertima. Narodna muzika je bila na svom mestu, mi na svom ... Stariji su slušali narodno, a omladina je imala sve ono što treba mlad čovek u svom razvoju da ima. Dobru muziku.

Ko je bio kum Kerberu?

Zoka bubnjar i Bane klavijaturista. U to vreme mi smo se isto zvali Top bend, kao što su se još 30- tak bendova u to vreme zvali, imao si tada Top iz Niša, Sarajeva, Bitolja ... svi smo bili Top bend samo je razlika bila grad iz koga dolaziš. Toliko Topova ... jedna jaka artiljerija rock & roll-a. E, onda smo osetili da to nije naša priča i da smo ipak drugačiji od proseka. Trebalo je o tome razmišljati, to je bio zadatak i eto najuspešniji na zadatku bili su Zoka i Bane. Svi smo njihov predlog prihvatili sa oduševljenjem i eto.

I dalje ste kao jedan. Zajedno u svemu, u svakoj odluci?

Pa da, inače ne bi postojali da različito mislimo. Pojavi se među nama neko drugačije mišljenje vezano za muziku, ali mi o Kerberu razmišljamo tako, kao o instituciji čiji smo deo, gde smo mi radnici. Tako da bi ta firma bila uspešna, mi moramo svi maksimalno odgovorno da radimo i dogovaramo se. Moraš biti profesionalac.

Poštovaoci rock & roll-a su se uvek pitali da li postoji rivalitet ili pak saradnja među dva jaka benda iz Niša. Kerber i Galija ?

Da. Partizan i Crvena Zvezda. Jeste. Publika se uvek pitala da li postoji neko rivalstvo. Ne, naravno. Po vrsti muzike se razlikujemo. Dodirnih tačaka nema, uopšte. Neša je veliki kantautor i ja sam ponosan što Niš ima velike bendove. Mogao je da ima i više, ali ipak treba dosta hrabrosti i upornosti da se dođe do vrha. I naravno, zdrava konkurencija. Ona je uvek potrebna , jer ona uvek provocira.

Što se tiče tekstova i tu ste išli na kompletnu nišku priču. Saradnja sa Dušanom Arsenijevićem?

Što se tekstova tiče, da. Prva dva albuma smo nešto sami radili, a Dule Arsenijević je neko s kim se družimo, koji je sa nama studirao, koji je mentalno skroz odgovarao Kerberu i mislimo da je on takođe jedna od tih kockica vrlo presudnih za našu karijeru. Moraš imati dobar, ozbiljan tekst, a to je Dule uradio. To su tekstovi koji su vanvremenski i vangranični, a to je bitno za svaki bend koji odluči da traje.
Ti njegovi tekstovi su obeležje Kerbera. Mi smo bend koji ne pravi albume na dve tri godine i kad je bila najveća popularnost, mi smo pre svega stalno svirali, a manje obraćali pažnju na snimanje albuma. Mi uživamo u sviranju. Ni jedan od nas nešto ne voli studio. Kada moramo, mi to gledamo da što brže uradimo, pogotovu sada, sa ovom tehnologijom koja je sada. To ti je kao da si u nekom moru pa plivaš, plivaš i ne vidiš obalu nigde... ogromne su mogućnosti, ali mi smo uvek za svirku uživo. To je ono pravo. Tu treba znati koliko možeš da plivaš.

Uvek me je zanimalo da kad izađeš pred publiku i daš tu neku energiju sa svojima iz benda, dobijete povratnu informaciju, ali koji je to osećaj kad izađeš pred hiljade ljudi?

Uh, to je izazov. To je kao zemljotres ... mene sva ta neka prirodna čuda uzbuđuju, publika, masa koja peva zajedno sa nama, taj osećaj poistovećujem sa zemljotresom, taj osećaj je neopisiv,. Kad te masa povuče, ti ne vidiš kompletnu istinu. Masa te ponese. Drugačiji doživljaj imaš. I kad si u publici, a još odozgo da stejdža, možeš misliti. To tebi uzvratno ide i peva se neki tvoj tekst, ta tvoja muzika, pa ne znam ko je imun na to. Znaš ono kad glumci kažu, aplauz nam je najveća nagrada, e nama je ovo stvarno velika stvar kad ljudi na koncertu pevaju zajedno sa nama.

Da li se sećaš prvog nastupa?

Ne. Nažalost ne. Statistikom se nikada nisam bavio. Bane bi tu bio dobar sagovornik. On je čak jedno vreme beležio. Skoro smo nešto pričali, sećali se nekih događaja. On je na svoj način komentarisao, ja na svoj, da sam ja jednog trenutka pitao : „Jel smo mi bili na istom mestu ?“ To je čudo koliko različita mišljenja imamo o istoj stvari.
Kog je šta tu pogodilo, on je to uzeo kao istinu.

Od svih tih legendarnih pesama grupe Kerber imaš li neku svoju, posebnu ?

Ne. Nisam očekivao od tebe takvo pitanje. Neću ti ništa reći. Baš ! Šalim se, naravno, ali svaka od tih pesama koje pevam u trenutku tako se osećam. Na bini ih pevam drugačije. U pitanju je trenutak specifičnost svega gde pevam utiče. Sto puta da je pevam na različitim mestima, ista pesma će svih tih sto puta biti drugačija. Nijanse su u pitanju. A kad osetim da pesmu ne volim da pevam, neću je pevati. Ima pesama koje mi nikada nisu skroz legle i ne želim da ih pevam na silu.

Da li tu neku vrstu energije, koju poseduješ, možda održava i sport kojim se ozbiljno baviš? Kuglanje

Da, ta moja priroda, taj neki višak energije, u suštini definitivno kod mene postoji. Puno želja, puno radoznalosti i životnosti. Stalno nešto čačkam. Kuglam Prvu Ligu Srbije I mnogo mrzim kad gubim. To je strašno koliko ne volim da gubim. Ne mogu da spavam. Pazi, kad izgubim, ne mogu da spavam. Strašno. Treniram, imam povrede, sve što uz to ide. Dođem sa svirke ujutru, sedam u kola vozim ekipu, pobedimo i mnogo sam srećan tada. Sve mogu. Mnogo je lepo pobediti. Igram da pobedim, a ako ćemo rekreativno, hajde onda da igramo domine. Ovo je sport za koji treba umeće. Volim to.

Zašto si odabrao kuglanje?

Moj otac je nekada kuglao. Kasnije sam u tom sportu prepoznao sebe, jer je to sport koji traži psiho fizičke pripreme. Fizičke već nešto imam, odradim to i na bini i važno je i za zdravlje, a psihički mi je bitna ta koncentracija koja mi je potrebna u kuglanju i mogu sam sa sobom da se borim. Kad se kuglam sa ovima mojima iz kuglane, onda ih puštam. Jedino kad igramo u piće, e, tad ih ne puštam. Nemam milosti. Ja verujem u pobedu.

Imašli još neki adut za taj unutrašnji mir?

Pa imam. Sport mi je bitan, prijatelji, druženje, malo ribarenje, tu sam bio aktivniji ranije, priroda ... Obožavam planinu, a volim i more. Eto ti sad. Ćef ti sarme, ćef ti paprike. A da imam vremena, a nemam ga, non stop bi negde šetao. Planina ima taj neki specifičan doživljaj. Miris prirode, životinje, pečurkarenje, sve je izazov nekako.

Ja sam rođen u Nišu i nemam nikog na selu. Tako da je meni sve to interesantno. A priroda, tu bi stalno nešto istraživao, stalno bi nešto išao, tražio, ne znam. To je to neko moje bekstvo.
Zapričali smo se ti i ja. Doduše o Kerberu ima toliko toga da bi tebi i meni trebalo nekih nedelju dana da se ispričamo ...
Dugo se nismo videli. Tebi i meni treba bar mesec dana da se ispričamo.

KutakNet

 

Share this article