DIRLJIVA PRIČA: U braku su bili 64 godine, a umrli su s tri sata razlike, gotovo držeći se za ruku, sahraniće ih zajedno...

"Kad je u 23 sata otac umro, majka je zaplakala i rekla da je najbolje da i ona sad umre. I otišla je u sobu i umrla"

Kad su se ugledali - ne znam, kad su se zaljubili - ko će ga znati u to vrime kad se kradom ašikovalo, podatak iz knjige venčanih kaže da su se uzeli 1952. godine, a znam i da su umrli 9. januara 2017.: Stipe Papak (88) u 23 sata, a njegova Ana (90) u dva u noći. S tri sata razlike - gotovo držeći se za ruku - otišli su Ana i Stipe na onaj svet.

 

Ne znam ni jesu li te, pedeset i druge, jedno drugome na bračnim zavetima rekli „dok nas smrt ne rastavi“, ali ispalo je tako. I to ne samo jedna smrt, nego da budu sigurni - dve smrti, gotovo odjednom!

- Uvek su govorili da će umreti zajedno - priča njihov sin Vinko Papak.

- Ćaću smo sinoć doveli s Hitne, dobio je bio upalu pluća. Pre dve godine zbog glaukoma je izgubio vid. Celi je život bio u pokretu i do potpunog slepila vodio je brigu o ovcama, a kad je potpuno oslepeo, ostala mu je ta snažna navika da stalno izlazi pred kuću i hoda, hoda, hoda... - priča Vinko.

Sve je Stipu vuklo vani, u đir. Govorio je da šeta zbog cirkulacije, a zapravo je u njemu šetao penzionisani lučki radnik, i pastir, čovek sa sela s nezavidnim zaposlenjem u gradu, čovek koje je celi život protekao tamo - vani. I samo bi ga velika hladnoća, donekle i pomalo, zavezala uz kuću. Pomalo, jer bi šetao vani (zbog ciruklacije...), pa tako i ovih ljutih hladnih dana, zbog čega je i zaradio upalu pluća. Prehladio se, izgubio apetit, razboleo se, dospeo u Hitnu, s Hitne kući, da umre na svome ognjištu - kad već ne može vani...

- Kad je u 23 sata ćaća umro, mater je zaplakala i govorila da je najbolje da i ona sad umre. I otišla je u sobu i umrla.

Samo tako? Gotovo da! S njom je u sobi bila kćer Josipa, vidjela je da joj nije dobro, otišla u kuhinu po „šumeće“, vratila se u sobu i...

-... odjednom u noći sestra zove Vinko, Vinko! Bila su tri sata ujutro kad je i mater umrla.

 

Kako su živili kad su tako složno umrli.

- Složno, kao golubica i golub, neverovatno vezani, on lučki radnik, ona domaćica. Možda su bili rastavljeni najviše 15 dana u celom životu, u te zajedničke 64 bračne godine (plus ovih desetak dana, plus ono što je prethodilo braku...dodajem ja). Čudo jedno koliko su bili vezani i s koliko su međusobnog razumevanja živeli! Pa i ostavili su za sobom celo bogatstvo, nas troje dece, Josipu, Živka i mene, šestero unučadi: Branka, Antonija, Anamariju, Ivu, Nikolinu i Klaru, praunuke Roka, Stipu i Mirtu, braću, setsre, neviste, zetove... zaista smo mnogobrojna porodica.

Stipe je u širem kraju bio poznat i kao vidar, od malih je nogu naučio nameštati ljudima povređene kosti i zglobove, pomogao mnogima da stanu na noge. Radio je dok je imao snage, do svoje 75.

Ana i Stipe bili su do zadnjeg trena okruženi pažnjom dece i unuka. Ne bi prošlo ni par dana da neko ne svrati kod njih u Mravnici, premda su bili u snazi i živeli samostalno.

I tu večer kad je ćaći bilo loše, i kad ga je Vinko dovezao iz  hitne, mater Ana skuhala im je večeru i oprala sudove.

A onda, kad se već dogodilo tako da je njen Stipe umro, odlučila je otići zajedno s njim, jer šta bi više na tom svetu radila bez svoga goluba Stipe.

Biće sahranjeni u Mravnici na groblju sv. Petra, sutra, u sredu 11. januara u 14 sati - u istom grobu, jedno uz drugo!

(Izvor: sibenski.slobodnadalmacija.hr / Piše: Jordanka Grubač)

Share this article