Dok lekari odlaze iz Srbije, nama ostaju Gugl i mameće grupe na Fejsbuku

Svi smo to prošli.

Nešto te seva u krstima, skokneš časkom na net da vidiš simptome. Dva minuta kasnje, imaš tumor na mozgu, veneričnu bolest iz 18. veka, a ni amputacije noge do pola nije isključena. Osim toga, nađu se tu još dve, tri dijagnoze malo realnije koje se uklapaju sa simptomima, pa se onda tako „opremljeni“ znanjem možda i zaputimo kod lekara kako bi „razmenili stručna mišljenja“ o mogućim oboljenjima.

Nije ovo samo slučaj kod nas. Vreme kada se sve dobija na klik, preko aplikacije i u tri laka koraka, odlazak kod lekara da bi nam slušao pluća i gledao grlo deluje kao prevaziđen koncept.

Zato uveliko postoje i serije ozbiljnih tekstova koje upućuju na to da Gugl ne može biti relevantan dijagnostičar, jer na kraju, nisu svi tekstovi koje možete naći na internetu tačni.

 

Fotke bolesne dece i dijagnoze u komentarima

Međutim, kod nas još jedan faktor (ili više njih) otežava ovu situaciju.

Nedostatak lekara, pogotovo specijalista u skoro u svim oblastima, čekanja po nekoliko sati za osam minuta pregleda, neki su od razloga zbog kojih se sve više ljudi okreće privatnim lekarima i internetu da provere svoje simptome.

Kod nas je „guglanje“ dijagnoze uznapredovalo, pa se sada stručno mišljenje traži po Fejsbuk grupama, koje su postale prave online klinike.

Tu možete da pitate kao skinuti temperaturu 40 prirodnim metodama, okačiti sliku golišavog deteta sa osipom, pa u komentarima čekati moguće dijagnoze, a nekad se uz dijagnozu preporuči i terapija koja može da se pokupi na toj i toj adresi. Jezivo? Poprilično.

Ali, ako zagrebete malo, čućete od ovih roditelja da im je zakazno za tri dana, da su sa detetom u čekanici proveli po nekoliko sati, da su lekari bili površni, nekad previše brzi. Lekari će vam opet reći da je pacijenata jednostavno previše, a njih malo.

Kako smo uspeli da rasteramo lekare?

O deficitu zdravstvenih radnika priča se gotovo svakodnevno. Priča se o akcionim planovima, povećanjima plata, statategijama, a na terenu deficit i urušeno zdravstvo izgledaju ovako:

Ginekolozi u državnim ustanovama koji su već svi „razgrabljeni“, pa nema ko više da ti bude izabrani da obaviš onaj preventivni pregled. Nađe se na kraju neki, kod kojeg posle samo jedne posete shvatiš zašto tu ima mesta i počneš da štediš za privatnika.

Skupiće se do sledećeg preventivnog pregleda. Šta ima veze što se doprinosi redovno uplaćuju svaki mesec.

Fenomen lekara volontera.

U doba kada se ne zna da li nam vise nedostaje anesteziologa, hirurga ili lekara specijalista dobar deo mladih doktora radi – za nula dinara. Ne ni za putni trošak, ne ni za topli obrok ili barem markicu za gradski. Oni čak sami finansiraju to što do dolaze i leče ljude.

 

Dužina volontiranja? Pa možda dve godine, možda pet, zavisi od toga kad će neko na porodiljsko ili za Nemačku pa se otvori novo radno mesto.

Zanimljivo je da su mnogi upisivali medicinu misleći, „pa dobro lekara će uvek trebati“. Ispostavilo se da nam trebaju, ali da smo odlučili da ih ne plaćamo. I onda oni, šta će, odu u zemlje gde još uvek važi koncept da na kraju meseca dobiješ platu za svoj rad.

I čuveni odnos lekar – selo.

Lekari koji su radili u nekom ruralnom području imali su priliku da sagledaju svu bedu našeg zdravstvenog sistema i njegovu trulež u punom sjaju. Tamo su doktori neretko iz svog džepa krišom kupovali terapiju pacijentima, krišom da ih ne postide, jer su mnogi pacijenti morali da biraju koji će lek sebi da kupe ovaj mesec. Jer nema za sve.

Nekad nema vate, nekad toplomera, nekad u čemu da se sterilišu instrumenti, ali ko će se time zamarati, ima dosta problema u gradskim Domovima zdravlja.

Tako da kad neki lekar odluči da ne može da radi u selu, to nije zato što ima problem sa manjom sredinom, već ima problem što ne može svoj posao da obavlja savesno i onako kako bi trebalo. A da bi imalo više smisla od Gugla.

 

Šta reći o specijalizaciji?

Kad nekom od naših razmaženih lekara padne na pamet da bi da upiše specijalizaciju pogađate – sam je plaća.

Tričavih 200.000 dinara po godini. Jer, što bi država finansirala kadrove koji nam nedostaju. Neretko su to upravo oni volonteri koji godinama rade za dž po klinikama.

Ne treba dalje obrazlagati zašto nam lekari odlaze. I zašto nekad i godinama u Nemačkoj rade kao negovateljice dok ne steknu sve uslove i papire da bi radili kao doktori.

O kadrovima koji ostaju da rade, nekom drugom prilikom. Oni zaslužuju tekst za sebe, ceo.

A pacijentima?

Pacijentima ostaju liste čekanja, kol centri, pregledi kod dermatologa u sledećem tromesečju, da se mole Bogu da će im se porođaj uskladiti sa radnim vremenom anesteziloga – jer nema ko da radi noću. Ostaju im beskrajni sati po čekaonicama, redovi od 5:00 ujutru za očnog – ali to je dobra vest, zato što još uvek imamo očnog!

Ostaje po jedan pedijatar na hiljade i hiljade dece i ostaje jedan lekar za sve. Besplatan i brz. Gugl, koji trenutno nema konkurenciju na tržištu na kojem trgujemo svojim zdravljem.

(Izvor: luftika.rs / Saša Mandić)

Share this article