I JA SAM BILA OSNOVAC, ALI NE OVAKO: Nakon što sam u školskom dvorištu čula ovaj razgovor petaka, ostala sam bez teksta!

Ne tako davno, pre samo nekoliko meseci, doživela sam to da se ozbiljno zapitam - Šta se dešava sa našom decom?

Zbog standarda koje nam društvo neprestano nameće, u poslednje vreme se sve više sećam svog bezbrižnog detinjstva. Lastiš, žmurke, lozinke, između dve vatre... I brojne druge dečije igrarije koje su nam bile glavna zanimacija tokom vikenda, a posebno za vreme letnjeg raspusta. Da ne zaboravim i aračkinje baračkinje inače, prvi dobar izgovor, da se držiš za ruke sa devojčicom ili dečakom koji ti se sviđa.

Tada nije bilo važno koji telefon imaš (nismo ni znali za tu čudnu spravu), da li nosiš kineske ili markirane stvari, da li sendvič praviš kod kuće ili ti roditelji daju novac za kupovinu užine...

 

Pripadam jednoj od poslednjih generacija koja nije zahvatila to "savremeno", digitalno, doba. Društvene mreže, čitanje vesti preko interneta, svakodnevno "gluvarenje" na Jutjubu i ne ispuštanje mobilnog telefona iz ruku je ono što moje detinjstvo ne poznaje. Zbog te činjenice sam posebno ponosna.

I nije ovo jedini problem koji vlada 21. vekom! Vršnjačko nasilje je sve više prisutno, o čemu najbolje svedoči i anegdota koju nameravam da podelim sa vama.

Ne tako davno, pre samo nekoliko meseci, doživela sam to da se ozbiljno zapitam - Šta se dešava sa našom decom?

O čemu se zapravo radi?

Lep sunčan dan. Poslednji trzaji leta i euforija koja vlada na ulicama jer klinci koriste svaki sekund ne bi li raspust maksimalno iskoristili. Bližio se početak školske godine što je predstavljalo glavnu temu u okolnim parkićima.

Za mene, taj dan bio je skoro kao i svaki drugi. Vraćala sam se sa posla i sasvim slučajno odlučila da prođem pored svoje osnovne škole.

Kad god kročim u "školsko" u meni se probude posebne emocije, i ne postoji lepši osećaj od onog kada gledam prozore svoje stare učionice, sada renovirane i znatno modernije.

I dok su se u mojoj glavi slike detinjstva i prelepih događaja naizmenično smenjivale, odjednom me je trgnula i u realnost povratila rasprava dvojice dečaka:

– Brate, on misli da ga se plašim zato što je sedmak i zato što nosi nož!

– Pa šta ako nosi nož, kad nema hrabrosti da bode?! Je l' bi ti smeo da bodeš?

– Smeo bih naravno, šta me briga što sam mlađi.

 

To je bilo poslednje što sam čula pre nego što su nam se putevi razišli, a da stvar bude još gora načula sam (iz njihove priče) da oni pohađaju 5. razred, kao i da u školi postoji izvesni "sedmak" koga se svi plaše, a koji nosi nož.

Bila sam zbunjena i sluđena, ali i pod jakim utiskom. Trebalo mi je vreme da shvatim da je današnjoj deci sasvim normalno da slobodno pričaju o takvim stvarima. Kao da je prihvatljivo izbosti nekoga ko te "nervira"?!

Granica do koje su dečaci u osnovnoj školi iz moje generacije išli bilo je rvanje i odmeravanje snage izvan školskog, u obližnjem parku. Čak i tada, neka devojčica bi otišla i obavestila prvog nastavnika kog bi ugledala o čemu je reč. Učenici bi bili kažnjeni ukorom, bez obzira što se "tuča" nije dogodila u školi, na odmoru ili za vreme nastave.

Nismo ni svesni da su nam deca "k'o puštena sa lanca" i da, ukoliko se u samom školstvu ne preduzmu ozbiljnije mere vaspitanja, uticaj okruženja može da ih dovede do kardinalnih grešaka sa tragičnim posledicama.

Obrazovanje je svakako važno, ali deca treba da budu učena pravim vrednostima kako da budu poštena i da shvate da nasilje ne rešava ni jedan problem.

Jer oni će danas-sutra voditi našu zemlju. A, kako? Sa noževima?!

(Izvor: dnevno.rs / M. O.)

Share this article