LIČNI STAV: Moja mama da plati kaznu jer bežim iz škole? Može, pod jednim uslovom

Roditelji čija deca beže sa časova mogli bi ubuduće da budu novčano kažnjavani. Ovom izjavom je Mladen Šarčević, novi ministar obrazovanja, uspeo da izazove gnev mnogih roditelja širom Srbije i to za manje od mesec dana u ministarskoj fotelji.

- Od Ministarstva za rad zatražiću da se postavi pitanje o odgovornosti porodica učenika koji beže sa časova. U svetu se za to zna cena - 20 izostanaka jednako 1.500 evra, pa vi vidite kako će da se smanji izostajanje - objasnio je Šarčević.

Rešili smo da poslušamo ministra i da stvarno “vidimo” koliko će to efekta da ima na bilo šta, osim na već dobrano načet budžet prosečne porodice u Srbiji, zemlji sa najnižom prosečnom platom u region (podaci iz 2015. godine).

Prva nelogičnost, koju će najlakše uočiti sami đaci, jeste u tome što roditelji u 90 odsto slučajeva uopšte ne znaju da njihovo dete izostaje sa časova. Retki su slučajevi koji pobegnu sa kontrolnog iz hemije, pa odmah jave mami i tati – mnogo su češći oni koji će se svojski potruditi da kod kuće to niko nikad ne sazna. Reći da je to nemar roditelja isto je kao reći da je majka čije dete za veliki odmor jede čips i pije gazirani sok, a ručak koji mu je spremila baca u kantu neodgovorna. Nije, samo ne zna – jer ne može da zna.

 

Taj problem neće rešiti kazna od 1.500 evra.

Ali, na to bi svako mogao da kaže da je svaki roditelj odgovoran za svoje dete, i to bi bio sasvim opravdan argument. Postoje zakoni, na nama je da ih se pridržavamo. Mogli bismo lako da kažemo da je tu kraj priče i da završimo diskusiju. Ali nećemo.

Nećemo, jer uloga države nije da represivnim merama kažnjava građane za nešto za šta je i sama odgovorna. Jer, onog trenutka kad dete uđe u školu, ono je i vaša odgovornost, gospodo prosvetari. To što dete beži sa časova treba da bude veliki problem za jednu pedagošku ustanovu, koja bi zatim trebalo da ima čitav niz psihologa i pedagoga koji mogu da rade sa tim detetom. Da, deca ponekad beže iz hira. Ponekad beže jer žele da provedu lep dan na Kališu, a ne u učionici. Ali jako često beže jer imaju neki dublji problem – bilo da se radi o vršnjačkom nasilju (verbalnom ili fizičkom), nemogućnosti da uči, manjku koncentracije ili čitavom nizu drugih realnih problema.

Škola

*Foto: Privatna arhiva

Uloga nastavnika nije samo da ispredaju i ocene - već i da se bave realnim problemima dece

Ipak, u državi u kojoj na 1.000 đaka postoji jedan školski psiholog i pedagog – dete nema kome da se obrati. I da ima, psiholog ne može da mu posveti dovoljno vremena niti pažnje, sve i da hoće. Deca sa velikim problemima ćute, saginju glavu, idu u školu kao po kazni i nije samo odgovornost roditelja da to primeti! Ali kao da smo zaboravili da svrha skole nije samo da nas natera da nabubamo Pitagorinu teoremu i Njutnove zakone, već i da pomogne da se ta deca izvedu na pravi put.

Ni taj problem neće rešiti kazna od 1.500 evra.

Skandal u novosadskoj školi

Na 1.000 đaka jedan psiholog - kome deca da se obrate za pomoć?, Foto: R. Getel

Ipak, možda najveći i najbolniji propust ovako drastičnog predloga ogleda se u činjenici da se niko ne bavi pitanjem kako da sprečimo problem, nego kako da kaznimo nekoga nakon što do problema već dođe. Lako je izreći kaznu, mnogo je teže organizovani školu, roditelje i socijalne službe da zajedno rade na sistematskom rešavanju prolema. Mnogo je teže poraditi na tome da svaki zaposleni u školskoj ustanovu bude svestan svoje odgovornosti, koja se ne odnosi samo na predavanje lekcija.

 

A kada bismo imali takav pristup, mnogo lakše bismo sprečili ne samo malog Janka Jankovića da pobegne sa dvočasa matematike i ode u igraonicu, nego i mnogo gore stvari. Možda bismo na vreme mogli da sprečimo da učenik Ž. J. iz Novog Sada mesecima trpi iživljavanje vršnjaka – jer bi prvo škola uočila problem, pa bi se obratila roditeljima i socijalnoj službi. Ne bismo čekali da dečak bude primoran dapije svoj urin i da sve to bude objavljeno na Jutjubu pre nego što neko reaguje.

Da imamo pristup koji radi na sprečavanju i ranom uočavanju problema, a ne samo na osmišljanju kazni, Aleksa Janković bi danas možda bio nasmejani student Vazduhoplovne akademije, a ne jedna od najtragičnijih priča o vršnjačkom nasilju na koje je škola žmurila.

Moralo je da prođe pet godina od njegove smrti da bi njegova majka dobila odštetu – da li bismo i njoj naplatili 1.500 evra da je Aleksa bežao iz škole, tačnije od nasilnika?!

Aleksa Janković

Aleksa Janković,  *Foto: Privatna arhiva

Naravno da su kazne neophodne. Naravno da neodgovorni roditelji moraju da snose odgovornost i naravno da deca ne smeju da beže sa časova, a da to prođe nekažnjeno, to niko ne osporava. Isto kao što niko ne osporava činjenicu da se u mnogim školama deci posvećuje sjajna pažnja, što od strane profesora, što od strane psihologa - njima skidamo kapu i od srca se zahvaljujemo. 

 

Ali to nije slučaj svugde. Da li to znači da ćemo kazniti sa 1.500 evra i svakog učitelja, nastavnika i profesora koji previdi da mu je učenik mesecima zlostavljan i maltretiran? Da li će se ista kazna odnositi na nastavnika koji dolazi na časove pijani, kakvih ima svugde, pa i u najelitnijim beogradskim školama?

Osnovci nasilje smatraju normalnim

Spremate li kazne za roditelje vandala?, * Foto: Profimedia.rs

Hoćemo li, s druge strane, naplaćivati kaznu od 1.500 evra roditeljima čija deca su nasilnici, vandali i delikventi, koji se neretko iživljavaju i nad drugim učenicima i nad profesorima? Ili ćemo i dalje sve to da svrstavamo pod "igraju se deca"?

Da li će svi koji su odgovorni da snose odgovornost, ili ćemo da nastavimo po starom srpskom principu da kažnjavamo samo one koje je najlakše kazniti? Jer, ako ćemo stvarno svi da plaćamo - nema problema, platiće i moja mama. Ali hajde prvo naplatite od onih koji su zaista napravili štetu. 

(Izvor:  24sata.rs/ Ljubica Krstić)

Share this article