Potpuno iskreno govoreći o detinjstvu, svom životu, ratu i gubitku najvoljenijih skrenula je pažnju na apsurd ratovanja.
Prenosimo vam njeno pismo u celosti:
Profesor sporta je vratio druga iz razreda na klupu zato što je došao u trenerci u boji vojne uniforme. Nakon svih dana i noći koje je profesor proveo u rovu, još da mu balavac, koji ni deset godina nema dolazi u takvoj trenerci. To je iskreno jedini potez koji sam zapamtila, obzirom da potezi u sportovima, poput košarke i rukomenta, a koje nam je profesor pokazivao i nisu mi nešto bili zanimljivi.
Prije nekoliko dana na drugi poslani mail sa subject-om „Prijavi se-postani oficir“, sam odgovorila:
Poštovani,
Već drugi put mi šaljete ovaj mail. Zaista ne zanima me ova pozicija.
Hvala.
Lijep pozdrav i ugodan dan!
Amela Topuz
…i nisam imala namjeru ovih dana osvrtati se na sve ove gluposti, idiotluke koji haraju socijalnim mrežama, portalima, željela sam biti pozitivna. Ali u svoj toj pozitivi, vidim, čujem šta ljudi pričaju, pišu… PA DOBRO LJUDI JESTE LI VI NORMALNI?!
Nakon svega što smo prošli, nakon što smo se najeli govana i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, je li nam opet treba sukob da dođemo tobe?!
Koji više crni rat?! Pa pola porodice mi je pobijeno u ratu zbog imena, da još uvijek tragam za njihovim kostima. Koga sada trebam da izgubim, za kime sada treba da tragam?!
Nakon Žuča i Treskavice, nakon čišćenja zgrada od razbijenih stakala od granata i vrijednog rada bez dana upisanog radnog staža, mog ste oca sa svojom „samo daj meni“ politikom, koju ste krojili kao tzv. podrumaši, otjerali u „bijeli svijet“ da „rinta“, da obezbijedi normalan život svojoj porodici.
Nakon silnih stipendija i pohvala, desetki upisanih u indexu, moje prijatelje ste također poslali da traže svoje zaposlenje po „bijelom svijetu“, jer vaša djeca koja se ne znaju okrenuti za sobom, postali su preko noći „traženi radnici sa iskustvom“ u javnim kompanijama, sa kupljenim diplomama iz drugog entiteta, jer na fakultetim u Kiseljaku i na Sokocu nije vam bilo važno koji se jezik izučava, kojim pismom se piše…
I ne samo moje, mnoge ste nogom šutnuli zajedno sa koferima preko granice. 80.000 mladih je otjerano iz ove lijepe zemlje.
I ko će za vas da ratuje?! Ko će za vas uzeti puške?! Za vaše guzice, za vaše vile, za vaše četverosobne stanove u centru grada, za vaš Audi sa tamnim staklima sa alu felgama i top opremom, za vaše ilegalno sazidane vikendice na obroncima naših planina, za vaše direktorske pozicije bez objavljenog konkursa?!
Ja neću da idem odavde, ne želim da idem odavde! Ako su (u ratu) u mom haustoru živjeli i preživjeli svi, i Slobodan, i Minka, i Jadranko, i Atif, i Zdravko, i Bedra, i Ćamil, i Nađa, i Juso, i Amira, i Mićo, i Safija, i Nada, i Mirza, mogu i sada! Tako je bilo i tako će ostati! U moj dom su uvijek dobro došli svi ljudi, bez obzira kako se zvali!
Dosta je više njihove retorike iz udobnih fotelja. Ne dajte da vas glupe glave zavade, jer ništa bolje i ne znaju, nego da zavađaju. Zapamtite, da ljudi koji ništa ne znaju, samo stvaraju sukobe! Nisu u stanju bili ni za 20 godina da poprave ruševine, pogledajte nam fasade zgrada, pogledajte nam privatizovanih kompanija, pogledajte nam javnih komunalnih preduzeća? Kada nemaju talenta da grade, imaju jezik da ruše!
Zato začepite im usta vedrim osmijehom i znanjem koje nemate gdje da pokažete, jer radna mjesta svojim kvazireformama ubijaju svakog dana! Budite hrabri i ponizite njihovu oholost, neznanje, loše poteze zbog kojih svi ispaštamo! Šutnja je najgora, jer šutnjom ubijamo i sebe, i sve oko nas.
I okanite se više rata, j*** vas rat!!!
(Izvor: 6yka.com / Piše: Amela Topuz)