"Od zabrinutog pogleda majke za vreme ručka došla sam do onkologije, ali NE, OVO NIJE TUŽNA PRIČA O RAKU i treba da je pročitaš"

Ne, ovo nije još jedna tužna priča o raku. Ovo je najsrećnija moguća priča, a, čini mi se, ne bi bila takva da nije bilo niza slučajnosti i čiste sreće, jer da sam slušala sebe danas verovatno ove redove ne bih ja ni pisala.

Pre, sada već tri i po godine, u oktobru 2015. sedela sam i ručala. Majka sedi preko puta mene i posmatra me. U jednom momentu, nakon dugog i već pomalo čudnog posmatranja, samo je rekla: "Ajde, progutaj", što sam i uradila. Dosta zabrinuto je rekla da već duže vreme primećuje da imam kuglicu na vratu, ali da nije želela da mi kaže, jer sam spremala diplomski rad i bila pod dodatnim stresom.

Međutim, uverena u svoje poznavanje medicine (koliko to sad naivno deluje), odlagala sam odlazak kod lekara, jer sam mislila da je u pitanju nekakva cista ili blagi poremećaj štitne žlezde. Dva meseca kasnije, razbolela sam se i imala temeperaturu koju nijedan lek nije mogao da skine.

 

Prvi gutljaj sreće

Nakon, lekova, čajeva, trava, rakije i celodnevnog ležanja, rešila sam da je ipak možda bolje da odem kod lekara opšte prakse. Iz ove perspektive, nikada neću biti dovoljno zahvalna gnojnoj angini što me nije puštala. Tu popih prvi "gutljaj sreće".

Odlazim kod doktorke, ona mi prepisuje 14 injekcija i ja sasvim slučajno, tek onako usput, pominjem da sam primetila kvržicu na vratu. Pogledala je i rekla da odmah moram kod endokrinologa. Tada sam shvatila da situacija izmiče mojoj kontroli.

Odlazim na šalter da zakažem pregled, oni kažu da imaju termin tek za mesec dana. Bez obzira na to šta vam je ili vam može biti vi regularno dobijate svoj termin za mesec dana.

Odlučujem se na kraći put. Tata sređuje termin preko poznanikovog poznanika u jednoj državnoj bolnici i ja stižem na red za dva dana.

Kad se doktorkin izraz lica naglo promeni

- Šta sam ja čula da ti imaš neku kuglicu? Daj da vidimo, nije to ništa strašno - kaže doktorka i kreće da opipava moj vrat. U tom momentu lice joj se promenilo i ona bez reči seda na svoje mesto i kreće da kuca. Bez objašnjenja mi samo kaže da moram da uradim ovo, ovo i ovo od analiza. Ne gleda me. Ipak, "znatiželja je ubila mačku" i ja odlučno tražim da mi objasni šta je to.

 *FOTO: JELENA ŽIGIĆ / RAS SRBIJA

Ona na to nevoljno odgovara: "to je nekakav tumorčić i treba da uradiš tumor markere". Mislim da je mogla da mi kaže i "tumorčina veličine brda" isto bi mi bilo. Nikada se nisam osećala tako nesnađeno. Nesnađeno da odgovorim, da se suprotstavim, da iznesem neke argumente protiv toga, jer sam uvek bila čovek argumenata.

Tumor ne poznaje argumente.

Ma kakav "tumorčić" idemo kod drugog lekara

Nakon prvog osećaja, okrećem se neverovanju. U tome me podržava porodica. Svi smo rešili da se suprotstavimo "tumorčiću" odričnim: to nije moguće, idemo po drugo mišljenje.

Tako je i bilo, odlazim u privatnu kliniku kod najbolje doktorke, kod načelnika radiologije, njih dvoje gledaju moja, sada već četiri čvora na štitnoj žlezdi. I oboje kažu da to nije ništa, da dolazim na kontrole na šest meseci i da ne znaju ko je mogao tako da me isprepada.

Osećaj olakšanja, to brdo više nije moj teret.

Imala sam zakazan ultrazvuk i u prvoj bolnici, ali nisam želela da idem, ipak su ovi rekli da je sve dobro, uveravam sebe.

8.00 zvoni telefon. "Jesi ti otišla na onaj pregled?" Čuje se tatin glas. "Ma, nisam, neću ići, šta da se cimam, a i kasno je". "Idi". "Kasnim". "Uzmi taksi". "Neću da trošim pare na to" (čuj, neću da trošim pare na to, smešno mi je da sam to uopšte pomislila tad), "Idi!".

 

Slučaj za onkologiju

Drugi gutljaj sreće, poslušala sam ga, ipak, i otišla. Ležem na krevet i moja doktorka i još jedan doktor slušaju zujanje na ultrazvuku. Čujem neko mrmljanje: "Mnogo je prokrvljeno" (U glavi: ma šta je to, šta to znači?

Ustajem i nakon upitnih pogleda ona mi kaže: "Ti si velika devojka, red je da znaš. Ja ne znam šta ovo može biti, ali ti treba da ideš na Institut za onkologiju".

Svaka ta priča je nesrećna na svoj način...

Tri dana kasnije, vreme je pojam koji traje u zavisnosti od težine situacije, sada je kao večnost. Odlazim na Institut, preko poznanikovog poznanika opet. Prima me moj "budući drugi otac", onaj doktorski. Kakva španska serija, pomislićete, ali ne znam kako drugačije da ga opišem.

Jedan, dva, tri i gotovo. Jedan, dva i tri sekunde bile su dovoljne da on zna šta je. Kaže: "ovo može biti i jedno i drugo, tvrdo je. Ali, ti ne treba da čekaš. Ne treba da gledamo u zvezde hoće li se to promeniti ili neće. Uradi sve analize i idemo na operaciju".

A šta je najteže? Dan posle, jutro posle, noć posle u kojem ne znam ništa novo, ali znam da sada postoji samo jedan cilj, skinuti breg sa leđa.

I dok sve priče o raku liče jedna na drugu, a svaka je nesrećna na svoj način, zaboravljamo to psihološko kidanje, taj osećaj da je nešto tu, a ti ne znaš šta će ti, kako ćeš mu zalupiti vrata i da li je otišao predaleko. Da, svaka ta priča je nesrećna na svoj način.

 

Ako mislite da ste tužni, nesrećni, da je vaš problem onaj koji pritiska celu vasionu, onda niste pogled nikada bacili na sivu zgradu Instituta za onkologiju. A još manje ušli u nju.

Ipak, volim da kažem da je to jedna srećna zgrada. U njoj se život ceni više nego igde u toj istoj vasioni, a o problemima se misli samo na operacionom stolu dok te anestezija obuzima i brojiš svoje srećne životne trenutke.

Probudila sam se i više ničega nije bilo, ničega što i ne treba da bude. A bol na mestu gde je bila štitna, grebanje i nemogućnost govora posle operacije, činili su me srećnom, jer znam da "tumorčić" više nije tu.

Teret mog brda, moje žlezde teške 20 grama bio je bar fizički moja prošlost.

I da, bilo je maligno. Nije važno, ja sam napokon znala sa čim se borim.

Ova nedelje u celom svetu je posvećena borbe protiv raka. U Srbiji godišnje umre 20.000 ljudi. Ja nisam bila ta. Ne moraš ni ti. Popij sa mnom treći gutljaj sreće i kreni u prvi Dom zdravlja, ako prvi ne pomogne, drugi će, ako ne pomogne odmah, uskoro će. Nemoj da za srećne gutljaje bude kasno.

(Izvor: blic.rs / Nikolina Govoruša)

Share this article