Prije nekoliko dana sam vidjela starog prijatelja. Bio je prljav i radio je jedan od onih teških, malo plaćenih fizičkih poslova.
Kada me je ugledao naglo je okrenuo glavu i pokušao da se sakrije iako je put bio takav da nije mogao da me zaobiđe.
Kada sam primjetila njegovu nelagodu, odglumila sam da ga ne vidim i prešla na drugu stranu ulice.
Naveče mi se javio, izvinio, objasnio da ga je bio stid da me pozdravi iz svog kanala, da je shvatio da sam prešla ulicu da ga dodatno ne ponizim pa želi da mi se zahvali.
Od tada ne mogu da prestanem da razmišljam zašto je u ovoj zemlji manji blam biti kriminalac ili sponzoruša, nego raditi skroman pošten posao?
Da razjasnimo, posao vas ne definiše. Definiše vas to šta ste spremni prodati da biste kupili materijalne stvari.
Sponzoruša prodaje tijelo. Kriminalac prodaje obraz.
Neko proda ukazano povjerenje. Neko čast. Svi ti prodani ljudi kupe toliko da oni oko njih zaborave ko su bili.
Onda se drznu da nekom tamo poštenom momku, koji kopa kanale da bi pomogao roditeljima, nametnu osjećaj manje vrijednosti.
Ljudi koji rade skromne poslove ne trebaju da se stide.
Neka se stide oni koji vrijednost čovjeka mjere autom, nekretninama, glavnim separeom u klubu i poslovima koji su mu kupili roditelji.
Djeco, pažljivo birajte uzore. Neki će vam pomoći da izrastete u ljude vrijedne poštovanja a neki će vas svesti na moralne nakaze kojima ni sav novac ovog svijeta ne može vratiti ono što su prodali da dođu do njega.
(Izvor: cik.ba)