Knjiga, koja se pojavljuje pred čitaocima, nastala je zahvaljujući supruzi Danila Jokanovića. Po povratku iz kafana, on je svojoj ženi prepričavao dogodovštine o srpskim piscima, a ona je sve to beležila. Tako su od zaborava sačuvane ove anegdote.
Za nastanak ove knjige, više zasluga imaju beogradske kafane, nego biblioteke.
Svi znamo da su mnogi naši pisci i pesnici bili i veliki boemi, ljubitelji kafane u kojoj su do zore bili u stanju da vode beskrajno duge književne rasprave, prepričavaju dogodovštine… da se šale uz čašicu, pa čak i stvaraju svoja dela.
Evo kako su to radili neki od najvećih i koje su priče sačuvane novim generacijama za uspomenu:
1. Bio Ljuba Nenadović u Beogradu. Sretne ga poštovalac i pita:
„Koliko ćeš još sedeti u Beogradu”?
Nenadović izvadi novčanik, prebroja novac i reče:
„Samo još za sedam dinara”.
2. Doneo mladi pesnik svoje stihove Lazi Kostiću i moli ga za mišljenje. Kada je Kostić pesme pročitao, mladom kolegi je napisao:
„Svaka strofa – katastrofa”.
3. Tin Ujević, za opkladu, vezanih očiju, proba razna vina i pogađa:
„Crno, preklanjska berba. Doneli ste ga od Ginića. Sićevačko, lanjsko, troše ga kod Trandafilovića i Tri seljaka. Smederevsko, ovogodišnje, nije najbolje. Vinograd okrenut jugozapadu…”
A onda mu u čaši donesu vodu. Pesnik proba i kaže:
„Ovo nikada nisam pio”.
*Tin Ujević
4. Jovan Dučić je, kao diplomata, često dolazio u Beograd i odsedao u hotelu. Jednom ga prijatelj upita:
„Duka, što stalno odsedaš po hotelima, kad možeš u Beogradu sebi da kupiš kuću”?
A pesnik odgovori:
„Šta će mi kuća, u Beogradu ću dobiti ulicu”.
5. Dok je trajao književni karavan po Hercegovini, Gustav Krklec sazna da je Desanka Maksimović opet slomila nogu i da se nalazi u Igalu na lečenju. Predloži književnoj bratiji da Desanki pošalju telegram:
„Draga Desanka, moraš, konačno, shvatiti, da nisi stonoga.”
6. Prolazio Mihailo Lalić pored jedne beogradske biblioteke. Upravnik ga prepozna i pozove ga da svrati, a pisac odgovori:
„Hvala, ne mogu. Bolje da ne vidim koliko knjiga nisam pročitao”.
7. Putovao Branko Ćopić nekud avionom. Vreme loše, letelica se trese. Da bi odagnao strah, pesnik speva pesmicu:
„Bože, iže jesi na nebesi
ako mi se što god desi
ti udesi da ja padnem
u naručje stjuardesi”.
8. Ratko Adamović daje rukopis svog novog romana „Stari hrast” Miodragu Bulatoviću da pročita i kaže mu svoje mišljenje, a Bule se brani rečima:
„Izvini, Ratko, ali ne mogu. Znaš, i ja sada nešto pišem, pa se bojim da ne utičeš na mene”.
9. Početkom devedesetih, prošlog veka, kada je u Beogradu bilo aktuelno menjanje imena ulica, ulazi pesnik Pera Pajić u Srpsku književnu zadrugu i kaže:
„Ostadosmo mi bez ulice u Beogradu”.
Milorad Đurić ga teši rečima:
„Šta tebe briga, tebe čeka ulica u Valjevu”, a Dragan Lakićević doda:
„Pa posle možeš da daš oglas u novinama: menjam veliku ulicu u Valjevu – za manju u Beogradu”.
10. I još jedna o Tinu Ujeviću – I kada je imao iznajmljen stan, Tin bi radije, posle probdevene noći, odspavao malo na klupi u parku. Jednom prilikom, budeći ga, žandarm primeti još nekog ispod klupe:
„Pobogu, gospodine Tine, ko je to sa vama”, a pesnik kaže:
„Tiše, probudićeš mi podstanara – Raku Drainca”.
11. Sreli se kritičar Milorad R. Blečić i pesnik Miroslav Maksimović, pa kritičar veli pesniku:
„Lako je tebi bilo da uspeš u književnosti: ime si pozajmio od Krleže, a prezime od Desanke”.
12. Kada je Crna Gora najavila odvajanje od Srbije, pita novinar Matiju Bećkovića:
„Šta će Crnogorci bez Beograda, ako se Crna Gora otcepi”, a pesnik, kao iz topa odgovori:
„A zar vi mislite da će Beograd pripasti Srbiji”?
13. Na primedbu novinara da delo Danila Kiša nije veliko, pisac je kazao:
„Nisam pisao sabrana, već odabrana dela”.
(Izvor: opanak.net / Politika)