KAKO DA SE REŠITE STRAHA?

Kada strahujemo, obično to činimo strepeći od imaginarnih situacija koje bi mogle da nam se dogode u budućnosti. Vidimo tu potencijalnu situaciju kao bolnu za nas i pružamo otpor, pokušavajući da je unapred izbegnemo. Takoreći, strah je strepnja od bolne situacije.

Naravno, takva situacija se ne mora dogoditi uopšte, ona je imaginarna i nije se dogodila, ali strah da bi se ona mogla dogoditi vas toliko može obuzeti, da vi u trenutku zaboravite da je to samo jedna vaša imaginacija. Tako se nađete u zamci, jer je strah od bola i dalje prisutan i on nas proganja. Buduću imaginarnu situaciju ste preneli u sadašnost i vi taj bol već proživaljvate. Nemate mir. Strepite. Pokušavate nešto da uradite kako biste izbegli ono što se nije ni desilo (možda nikad ni neće). Gradite scenario „šta bi bilo kad bi bilo“ i time „prizivate“ da vam se  ono čega se plašite upravo i dogodi. Tamo gde vam je fokus, takvu realnost gradite.

 

Strah vas parališe, pa ne možete jasno da sagledate vaše mogućnosti. Strah vas stavlja u poziciju da zaboravite vašu hrabrost, mudrost i sposobnost da se snađete. Strah vas stavlja u poziciju da zaboravite da ste okruženi ljudima koji bi vam pomogli kad vam je najpotrebnije.

Suočite se sa strahom kako biste ga eliminisali! Rešite se nemira i okova straha, koji vas drže paralisanim.

Evo kako da to učinite:

Zapitajte se koliko puta ste se u prošlosti našli iznenada u nekoj situaciji koja je za vas bila nepoželjna i bolna i u kojoj nije bilo drugog izlaza nego da je prihvatite i da je prebrodite. Nijedna situacija nije ista i većinom ste bili iznenađeni, ali ste ih ipak preživeli. Zapitajte se, koliko toga ste već prošli u životu, koliko različitih iskustava i problema, pa eto vas tu, živi ste i opstajete i dalje. Zapitajte se, koliko su vas takva iskustva naučili nečemu?

Ohrabrite sebe. Niste baš toliko slabi koliko vam se ponekad čini. Sposobni ste da se iznesete sa situacijom, prosto zato jer je jedini način da nastavite dalje da se probijete direktno kroz taj strah. Nemate drugog izbora nego da idete napred. A VI TO MOŽETE!

Ohrabrite sebe! Niste baš toliko slabi i bespomoćni kao što vam se čini, u momentu kada vas strah obuzme! Vi to možete!

Jeste spremni? Naoružali ste se? Udahnuli duboko?

PRIPREMA, POZOR, SAD!

Proces oslobađanja od straha počinje!

Definišite tačno šta je ono čega se bojite i šta je pravi uzrok straha.  Na primer, bojite se da će vas voljena osoba napustiti.  Međutim u pozadini toga može da stoji strah od gubitka ljubavi i nežnosti, ili možda strah da ćete ostati sami. Možda postoji strah da ćete biti bez podrške ili prepušteni sami sebi. Dakle, pravi uzrok je strah od usamljenosti ili strah od bespomoćnosti.

Sada zamislite najgoru moguću situaciju vezanu za ono čega se bojite. Da, da, dobro ste razumeli! Šta je ono najgore od čega strahujete. Izvucite na površinu onu situaciju od koje se najviše užasavate.

Recimo da je to situacija u kojoj vas voljena osoba razočara na način na koji ne očekujete, da vas prevari ili izneveri vaše poverenje.  Povreda je prevelika, ne možete preći preko toga, izgubili ste poverenje u tu osobu. Ne možete preći preko toga, te raskidate vezu. Ovo je naravno samo primer kojim ću se poslužiti kako bih pojasnila proces suočavanja sa strahom.

Dakle, kad pomislite na sve ovo,  sigurno vam nije nimalo prijatno. Takvo razmišljanje će zasigurno na površinu izneti emocije koje vam neće prijati.

 

Umesto da sada odagnate misli na to, idite još dublje! Ne bojte se da se suočite u ovoj imaginarnoj situaciji sa neprijatnim mislima koje ona nosi. Zamislite sebe u toj situaciji. Šta biste prvo uradili? Ovde će verovatno biti navala negativnih misli, na primer: “Umreću od bola.” „Neću više nikada verovati u ljubav.“ ili „Nikada više neću ući u vezu.“ Dopustite tome da izađe na površinu. To je reakcija ega koji pokušava da se odbrani od ponovne povrede. To je drama koju ego voli da pravi kako bi vas držao u svom uverenju. Kada ste to dopustili, realno se zapitajte šta biste uradili sledeće u životu? Nastavili biste sa svojim životom. U redu, neko vreme biste bili skrhani bolom, razočarani i usamljeni, voljena osoba bi vam nedostajala, život bi vam se drastično promenio, ne biste videli način da ikome više verujete. Da li bi vas to ubilo? Ne bi. Realno, to su emocije koje su trenutne i koje će proći nakon nekog vremena.  Našli biste nove stvari koje bi dale smisao vašem životu. Vremenom biste našli način da nastavite dalje, zar ne?

Kroz ovaj proces, izvukli ste na površinu sve te neprijatne emocije od kojih ste se ustvari i plašili. Da se tako nešto zaista desi, shvatite da drugog izbora ne biste imali, nego da direktno prođete kroz sve to, da osetite emocije straha, bola, povređenosti, napuštenosti, razočarenja, ili tome slično. Umesto da ih izbegavate i da strahujte od njih i potencijalne budućnosti koja bi te emocije izazvale, vi ste ih izneli na svetlost dana i suočili se sa njima!  Sada kada ste ih osvestili, otpustili ste emotivni naboj koji vas je držao zarobljenim u strahu.

Ovo je samo primer kako izgleda proces suočavanja, a naravno vi možete nešto slično isprobati kroz vašu situaciju. Svako iskustvo je individualno, pa vi sami procenite da li je ovo način za vas ill nije.

Moje iskustvo.

Sa vama ću podeliti svoje iskutvo suočavanja sa mojim ogromnim strahom, a to je iskustvo iz kojeg je ovaj tekst zapravo i proistekao. Moje suočavanje je bilo naglo i kada sam započela proces, ja sam išla do kraja odjednom, a proces je trajao par dana.

Kada sam prvi put isprobala ovaj način suočavanja sa strahom, moj problem je bio strah od gubitka voljene osobe. Taj strah je bio toliko snažan da mi je gorepomenuti način bio besmislen. Naravno da sam u svojoj vezi prepoznavala elemente koji bi mogle doprineti potencijalnoj budućnosti, ali to je uvek moguće u bilo kakvoj situaciji. U bilo čemu možete pronaći potvrdu da svoj strah. Nesvesno sam odlučila da dopustim da me taj strah potpuno obuzme,  kao da se ta situacija od koje strahujem zaista dešava. Do tada sam taj strah gurala u stranu i sada sam znala da on neće na taj način nestati i da nikada neću imati dovoljno dobre potvrde koje će me razuveriti.  Zakoračila sam u tamu svog straha. Obuzeta potpunim užasom  potencijalne budućnosti, nisam mogla da odagnam misli, emocije su bile previše jake, te je jedini način bio da dopustim suočavanje sa tim strahom. Napale su me sve moguće misli, razočarenja iz prošlosti, dilema da li su moje odluke bile ispravne, samosažaljevanje, strah od toga šta će drugi reći, ljutnja, bes i tako dalje. Upala sam u vrlo negativne emocije i bila neraspoložena par dana. Osećala sam  bespomoćnost da bilo šta uradim ili promenim. Onda me je uhvatila panika!

 

Postalo još gore. Zahvatila me je panika, jer sam bila svesna da svojim strahom privlačim upravo ono što pokušavam da izbegnem. Ajoj, kukala sam u sebi i mislila se, kako je divno kada ne znaš ništa! “Eto mi sva moja duhovnost i filozofiranje, eto mi sve godine napornog rada na sebi i šta mi je to sve donelo…ništa! Samo mi je još gore! ” Bila sam sarkastična i nisam videla izlaz!

Saznanje da strahom privlačim ono od čega strahujem, izazvao je još veći strah. Pojavio se još jedan strah, da će upravo taj primarni strah od potencijalne budućnosti manifestovati to čega se bojim. Jer ono što pokušavamo da izbegnemo, ne možemo izbeći. A ono od čega strahujemo, privlačimo u naš život.  Došla sam do zida. Želela sam da primarni strah od gubitka nestane, da ne bih time privukla da se to i desi, a kako nisam znala kako da se toga rešim, nastao je drugi strah – da ću upravo to i manifestovati.  Osećala sam se kao u začaranom krugu. Besmisao života me je totalno obuzeo i nekako mi je sva ta borba postala preteška. Kada sam iscrpela sve moguće misli i opcije, jednostavno sam se umorila od svega i prestala da razmišljam dalje.

Shvatate li koliko me je onaj primarni strah ubacio u kolotečinu emocija i misli? A to je sve bio moj ego koji je uporno pokušavao da me zadrži u osećaju straha i da mi potvrdi kako imam razloga da se bojim. Ja sam mu dopustila da izvrti svoju priču do kraja, a nisam ni bila svesna šta radim. Međutim, to me je oslobodilo!

A onda se desilo jedino što je moglo da se desi – prihvatanje. Probudila sam se sledećeg jutra i taj strah je potpuno nestao! U meni je bio mir. U meni se desilo prihvatanje života kakav on jeste. Prihvatanje da će uvek biti iskustava koja nam neće biti prijatna, a da je na nama kako ćemo i prihvatiti i kako ćemo se iz toga dalje razvijati.

Prihvatila sam mogućnost da je moguće da se desi budućnost od koje strahujem, ali da to ne mora tako biti. A ako bude, sasvim sigurno ću tada biti dovoljno jaka i spremna da se sa njom suočim, baš kao i mnogo puta do sada. Osetila sam snagu u sebi i spokoj. Više nema potrebe za strahom, jer znam da šta god se na putu ispred mene, tu je stavljeno sa razlogom, da bih iz toga učila i postala mudrija i svesnija.

Ono što je kasnije proizišlo iz ovog iskustva je da sam neuporedivo lakše uspela da se suočim i sa nekim drugim strahovima koji su me mučili već duže vreme. Kad se pokrene kolotečina otpuštanja straha, nastaje ogromno oslobađanje i olakšanje za dušu. Kakva sloboda!

(Izvor: Majka Zemlja / Aniko Budai)

 

Share this article