Aplauz, ipak, ne jenjava. Ni Igra. Njegova, koju sada pronose Njegovi. Glumci. Kolege. Prijatelji. Ljudi. Njegovi. Oni, koji će Svedočanstvo o Njemu preneti na buduće generacije. I Sećanje. Večno. I Glumu. Kolosalnu. I Osmeh. Topao. I Dobrotu. Duboku. I Talenat. Neponovljiv. Lik i Delo. Jednostavnost. Snagu. I Ime. Njegovo. Sa velikim početnim slovom. I Život. Njegov. Vredan. Nebojšin. Glumčev. Čovekov. Glogijev. Hamletov. Dečakov. Nezaboravljen. I reči. Njegove. Važne.
“Ja sam užasno srećan kad mi moje dete kaže: “Tata, super je što ti nisi zaboravio da si bio dete.” Pošto ja njima oprostim neke stvari, ili se sa njima izjednačnim, ponekad. I onda, kao: “Super je što nisi zaboravio da si bio dete. Mama je malo zaboravila”. Mama je strožija.
Dete - to se tako kolokvijalno zove, a u stvari, čoveka treba da sačuvaš u sebi. Treba da sačuvaš tu neku vrstu duha, neku vrstu pravog gledanja na svet. Ne onog ambicioznog, ne osvajačkog, ne kompleksaškog. Nego to, kako dete gleda svet, a to znači bez koristi, bez ćara. Sve raste oko njega. I ono raste sa tim. Stalno se menja odnos njegove visine i stola. I svaki dan je nešto novo, svaki dan je nešto drugačije. Ta fascinacija svetom je, u stvari, taj dečji pogled na svet. S godinama jenjava fascinacija, ali svest da je svaki dan, ipak, nešto novo i da sekundara na satu nikad nije na istom mestu, nikad se ne vraća nazad, nikad nije isto, treba da se čuva.”
A reči ispod ovih reči, žive, njegove, deset godina pre prošle godine, ostaju u ime sećanja. Za nauk. Za trag. Za umetnost. Za slavu. I život. Njegov. Glumčev. Nebojšin.
Ovako je o sebi Nebojša Glogovac pričao u emisiji „Bulevar“:
[youtube height="577" width="770" align="left|right|none"]https://www.youtube.com/watch?v=tnmtnFRV66s[/youtube]
(Izvor: novosti.rs)