Na samom vrhu ima mesta samo za jedno ili nekoliko dece. Prvi u trci je pobjednik, sedeće dvoje se još mogu smatrati uspešnim - ostali su gubitnici. Ako dete stalno upoređuju sa najboljima, vrlo je verovatno da će početi da se osjeća nesposobno, glupo i neuspješno i, naravno, bez samopouzdanja.
Zato, naučite dete da se upoređuje samo sa sobom kako biste izbegli negativne posedice. Tako u primeru trke, dete koje je stiglo poslednje, postiglo je svoj najbolji rezultat - uspešno je jer je trčalo bolje nego ikada pre.
Mnogi će se pitati: "Pa u čemu je razlika? I u jednom i u drugom slučaju dete je stiglo posljednje na cilj". Razlika je u osećanjima. U prvom slučaju se oseća loše, neuspešno i to ga može navesti da odustane ili da se više ne trudi. U drugom slučaju, dete ipak oseća neki uspeh i to ga može podstaći da i dalje pokušava ("Ako sam do sada napredovao, možda ću i dalje napredovati pa ću jednoga dana osvojiti i ja prvo mesto").
Naravno da je deci teško da se ne upoređuju sa drugima, a roditelji se vrlo lako uključuju u to. Međutim, stalno upoređivanje i takmičenje, dugoročno donosi više štete nego koristi. Što god dete dobro učinilo uvek će biti neko ko je u tome bolji od njega. Ako dobije peticu iz matematike, uvek ima neko ko je takođe dobio peticu i istovremeno ide na takmičenja i osvaja nagrade. Takođe, ako naučimo dete da se vrednuje samo po tuđim kriterijumima, ono nikada neće imati svoje kriterijume i uvek će mu biti potreban neko drugi da mu kaže da li je nešto učinilo dobro ili ne.
Može se dogoditi da zbog jedne greške višemesečni trud padne u vodu i da dete zaključi kako se uopšte ne vredi truditi. A to sigurno nije stav koji mu želimo u životu!
(Izvor: Bolje biti vjetar nego list/ Dubravka Miljković i Majda Rijavec,
tekst preuzet sa najboljamamanasvetu.com)