Vjerujete li u anđele?
Nada je svijest o negativnom i istovremena vjera u mogući pozitivni ishod. Vjetar u leđa koji nas tjera naprijed i onda kad se čini da je sve protiv nas. Tihi unutarnji glas koji šapuće da će, unatoč svemu, na kraju sve ipak biti dobro. Nada je očekivanje, a ne čekanje. Rijedak blagoslov koji imaju samo ljudi. Naime, životinje znaju čekati (svoje gospodare, hranu, maženje...), ali to je čekanje rezultat prirodnog instinkta ili dresure. Samo čovjek zna čekati i dočekati. Upravo je očekivanje ona tanka suptilna razlika koja čini nadu.
Većini nas nada je prirođena osobina. Na primjer, da bismo uvjerili sebe kako će na kraju sve biti dobro, onda kad nemamo osnove za vjerovanje u stvarnu zaštitu, vjerujemo u zamišljenu. Tako istraživanja britanskog Bible Societyja potvrđuju da otprilike trećina ljudi vjeruje u anđele. Odnosno, 29 posto Britanaca vjeruje u to da ih nešto štiti, a svaki peti čovjek kaže da je vidio ili čuo svog anđela onda kad mu je bilo najteže. Samo 17 posto ljudi nije sigurno vjeruje li u anđele ili ne.
Djeca uče oponašajući svoje najveće uzore - vas
S druge strane, oni koji nisu blagoslovljeni prirođenom nadom, mogu se potruditi da je izgrade. Nada se, poput nježnog cvijeta može njegovati, a zatim stalno uvježbavati. Uvjet da ovaj životni stav formirate kod djeteta jest da vi imate optimizam i nadu. U najranijem uzrastu vaša djeca osnovna saznanja o svijetu koji ih okružuje stječu generalizirajući informacije i poruke koje dobiju od vas. Tako, ako ste vi posvećeni, brižni i zadovoljavate njihove osnovne potrebe, oni misle da je svijet pretežno ugodan i siguran. Također, djeca uče oponašajući vas kao svoje najveće uzore.
Upravo svojim ponašanjem vi formirate bazu njihova ponašanja. Na primjer, naučit ćete dijete da voli knjige ako i vi sami provodite vrijeme u čitanju i uživanju u knjigama; voljet će određene blagdane i slaviti ih onako kako to vi radite; bit će iskreno ili pravedno ako je to ponašanje u brojnim primjerima vidjelo od vas i slično. U starijem uzrastu utjecaj vršnjaka djelomično će mijenjati onu primarnu bazu koju dijete stječe u roditeljskom domu.
Ipak, što je ta baza čvršća i stabilnija, to će utjecaj vršnjaka biti manji, jer će vaše dijete tim rizicima biti manje podložno. Zato, ako vi životu postupate optimistično, s nadom i povjerenjem, to je osnova koju ugrađujete u svoje dijete i ukorjenjujete je u cjelokupnu njegovu budućnost.
Kako njegovati nadu kod sebe, a samim time i kod svog djeteta?
STAV PREMA ŽIVOTU. Razmislite kako vaše dijete reagira kad mu se dogodi nešto loše. Za početak ga naučite da svoj doživljaj ne potiskuje, nego da ga podijeli s vama, da razgovarate. Jako je važno da dijete osjeća slobodu pokazivanja i izražavanja emocija, bez straha od vašeg osuđivanja.
Zatim mu pomozite da svoje negativne doživljaje preradi. Ponekad je rješenje u tome da napravi distancu u odnosu na njih pisanjem, crtanjem ili razgovorom. Naime, kad se distancira od emocija, a to vrijedi i za odrasle, one počinju blijedjeti, a sam događaj gledamo optimističnije.
PLUS, MINUS, ZANIMLJIVO. Kada dijete obuzme neki negativni stav (npr. škola je grozna, to je samo gubljenje vremena, mrzim ići na trening...), preusmjerite mu misli na pozitivne i zanimljive stvari (Kad škola nije tako loša? Kad se tamo događa nešto zanimljivo? Što je to?). Uvijek inzistirajte na tome da dijete svaki događaj ili problem promatra iz sva tri kuta, umjesto da se samo fokusira na negativno.
(KutakNet)