BILI smo malo zbunjeni, ali više nismo - treba li djecu učiti dijeliti ili ne? Laički bi odgovor sigurno glasio - da - djeca trebaju naučiti dijeliti, djeca trebaju naučiti biti strpljivija kada je u pitanju dijeljenje, svojih ili tuđih igračaka - jer to je red, zar ne?
No onda dođe vijest da stručnjaci kažu kako djeca ne bi trebala dijeliti već shvatiti pojam strpljenja i onog "čekaj svoj red", pa se na to opet nađu mudri koji kažu, ali ne - ipak bi dijete trebalo već znati dijeliti, i biti empatičnije prema djeci koja "čekaju svoj red".
I onda se pojavi jedna škola i jedno pravilo, i sva teorija o obaveznom dijeljenju opet pada u vodu.
Prema pisanju Beth W. majke predškolarca, u njihovoj mali školi dočekalo ih je jedno pravilo - djeca u toj školi ne dijele ni svoje ni tuđe igračke, nitko nikome nije obavezan dati igračku s kojom se igra niti ustupiti spravu na kojoj se igra u dvorištu, i to zato što postoji red i postoji pravilo da će svako dijete ustupiti igračku/spravu drugom djetetu tek kada se izigra.
"U početku je naravno bilo suza i nerazumijevanja - ali već za dva tri tjedna djeca su zaista počela suživot s drugom djecom, poštujući ovo pravilo bez pogovora. Mi smo se roditelji pitali kako je to moguće jer smo svi mišljenja da je za djecu jako dobro da već u ranoj dobi nauče dijeliti, to su naučili i nas, a opet - pravilo je donijelo promjene ne samo u njihovoj školi. Primijetila sam jedan totalno drugačiji stav mog djeteta i na mjestima daleko od pravila, s djecom koja su, kao i svi mi, naviknuti da se dijeliti mora. Više ne sumnjam u pravilo jer sada vidim što je to pravilo doista donijelo djeci.", napisala je mama Beth za portal Pop Sugar Moms, a njen je tekst dosad podijelio gotovo 420.000 ljudi. Očito da je ovo pravilo zaintrigiralo roditelje i očito je da se s njime zapravo u potpunosti slažu. Jer:
Dva primjera
Uzmimo primjer, napisala je Beth, moje drage prijateljice i njenog dvogodišnjeg sina u parku neki dan. Njen sin stigao je na igru s autićem u ruci. kao i svako dijete i on neprestano šeće sa svojim igračkama te je u parku naišao na "prijatelja" nešto starijeg od njega koji je, također kao i gotovo svako dijete, automatski poželjelo njegov autić. rekao je to glasno i jasno, prijateljičinom sinu, sebi i svojoj mami - "Ja želim njegov autić". Ništa neobično, naravno, sve dok mama tog dječaka nije izjavila - "Ah, sine, očito je da ga ne možeš dobiti jer njega njegova mama nije naučila da dijeli." Izjavila je to pomalo bahato smetnuvši s uma dvije važne stvari - prvo - autić pripada malom dječaku i drugo - riječ "ne" potpuno je legitimna u ovakvim situacijama.
"Drugi primjer je moj", napisala je Beth. "Bili smo jedan dan u zabavnom centru gdje za klince postave gomilu velikih plastičnih prometala, autića, kamiona, biciklića, no moj sin najviše od svih voli veliki crveni auto u kojem se zadnji put vozio čitavih sat i pol. Dovoljno je veliki da se već vozi sam, a ja ga samo promatram iz daljine pa sam tako uočila mamu drugog dječaka koja je nestrpljivo prišla mom djetetu doslovno ga hvatajući po "pisti" s naredbom da je sada dosta i da sada auto mora predati njenom sinu. Naravno, moje ju je dijete izignoriralo i samo nastavilo uživati u svojoj vožnji. Ja se nisam miješala, prvo zato što ne postoji pravilo s kojim bi njeno dijete trebalo imati prednost nad tom igračkom u odnosu na moje dijete, a drugo - na pisti je uvijek bilo dovoljno slobodnih prometala, pa čak i jedan veliki crveni auto, prilično sličan onom koje moje dijete najviše voli.
Tko je u pravu?
"Jednostavno rečeno - mame koje su se pobunile i u jednoj i u drugoj priči - nisu u pravu. Zašto? Zato što nije u redu učiti djecu da traže nešto što drugo dijete ima samo zato što dijete to žarko želi. Možemo shvatiti da svaki roditelji želi svom djetetu pružiti maksimum, svi smo mi realno takvi, no to jednostavno nije dobar pristup iz razloga što nitko od nas nikada neće u životu dobiti sve što poželi i da nikako nije u redu učiti djecu da doslovno pregaze svakoga samo da bi dobilo ono što žele. To jednostavno tako ne ide, ali - to je nešto što se događa oko nas. Postoje mnoge studije na ovu temu, a jedna od njih zaista kaže da su moderne generacije, djeca koja su sada već stasala u mlade, radno aktivne ljude, a koja u velikoj većini slučajeva smatraju da bi na svojim poslovima trebali imati puno veću plaću ne zato što znaju sve o prosječnim plaćama već samo zato što "svaki dan rade i zato zaslužuju veće bonuse, ako ne i veću plaću".
Možda se netko neće složiti sa mnom da je naše školsko pravilo jedno jako dobro pravilo, ali ako pogledate život iz perspektive sebe kao odrasle osobe - zaista možemo vidjeti da dijeljenje samo zato što netko drugi nešto želi, nije nešto na što smo uopće navikli. Kod odrasli ljudi postoji malo više empatije i razumijevanja, ali nitko od nas odraslih neće nekome dati svoj mobitel, sunčane naočale ili nove cipele samo zato što je to netko sa strane poželio. Posebno ne ako je u pitanju nepoznata osoba. I zato ustvari nema smisla tjerati djecu na djeljenje, ako će kasnije u životu opet živjeti prema pravilima odraslih kada je kultruno zamoliti ako nešto baš želite i kulturno se okrenuti ako to nešto ne dobijete.
Naše školsko pravilo donijelo je zlata vrijedno ponašanje našoj djeci - i nije im uopće trebalo dugo da se na njega naviknu. Kod njih nema čak ni onoga - otišao si pa izgubio pravo na svoju igračku. Ne - čak i ako se primjerice mali Max ljulja na jedinoj ljuljački pa mu se pripiški, ono može slobodno otići na toalet i kada se vrati "njegova" će ga ljuljačka čekati sve dok se ne izdovolji.
To se naravno može primjenjivati u situacijama u kojima se svako dijete u svakom trenutku može igrati s nečim, jer je dovoljno igračaka za sve njih, baš kao što je to gotovo uvijek slučaj i u dječjim parkovima, igraonicama, drugim vrtićima i školama.
Mi kao roditelji brzo smo skopčali vrijednost tog pravila, razumijem i koliko je to pravilo utjecalo na moje dijete kada je izvan svoje škole, i s obzirom da mi se jako sviđa rezultat tog pravila smatram da bi se o ovoj temi trebalo puno više razgovarati i pisati, kako bi mogli utjecati na to da se puno više roditelji educira, odnosno, okrene ovako kao što je to slučaj i s roditeljima djece naše male škole.
Jer moje dijete danas više ne cvili radi tuđe igračke, čak niti ne stoji sa strane nestrpljivo čekajući da se neko drugo dijete konačno izigra i prepusti igračku njemu - on se radije fokusira na igračke koje su slobodne i dostupne sve dok ne dočeka svoj red. Ako ga dočeka. I ništa strašno mu se ne događa ako ne dočeka".
(Izvor: Index.hr/ M.P.K.)