DECA RATNICI: Pucaju u potiljak, seku glave, kolju, a imaju 12 GODINA

Godine 1954. jedna knjiga je konačno srušila mit o nevinim dečjim dušama.

Roman “Gospodar muva” Vilijama Goldinga je priča o dečacima koji su doživeli avionsku nesreću i završili na pustom ostrvu. U početku uživaju u blagodetima života s prirodom, ali potom u njima preovladava želja za vlašću, koja u njima budi najnegativnije porive.

Danas više nismo toliko šokirani kada čujemo šta su deca sve spremna da urade. Godine 1993, dvojica desetogodišnjaka otela su, mučila i ubila dvogodišnjeg dečaka Džejmsa Baldžera. Godinu dana kasnije, u Norveškoj, dva šestogodišnjaka gađala su petogodišnju devojčicu kamenjem i ostavila je da umre. Prošle godine, u Americi, jedanaestogodišnji dečak ubio je osmogodišnju devojčicu iz komšiluka zato što mu nije dozvolila da vidi njeno kučence.

Nekoliko desetina dece okupilo se da bodri drugove na finalnoj utakmici. Dečak koji je stajao pored terena nosio je debelu jaknu, iako je dan bio topao. Nije imao više od 15-16 godina.

   

Kada je utakmica završena, dečak u debeloj jakni popeo se na binu da, zajedno sa drugim navijačima posmatra dodelu trofeja i medalja, ispričao je za “Vašington post”, Anmar, koji je bio na utakmici s drugovima i 13-godišnjim bratom Bilalom.

“Onda se digao u vazduh i osetio sam kad me je vatra opekla”, ispričao je Anmar. “Pobegao sam.”

Bombaš-samoubica ubio je oko 50 osoba, od kojih većina nije imala ni 17 godina.

Ovaj samoubilački napad najnoviji je zločin Islamske države nad šiitima u Iraku. Ova organizacija se ne libi da naoružava ljude svih starosnih dobi i ne žali mlade žrtve napada.

Video je svog bivšeg učitelja kako živi u automobilu … i učinio je nešto predivno

Slanje veoma mladih ljudi u borbu nije novina u istoriji. Tokom iransko-iračkog rata 1980-tih godina, Iran je masovno slao mlade mučenike da se bore protiv Iraka. U Američkom građanskom ratu, desetogodišnji dečak Džoni Klem, spustio je svoj doboš u bici kod Šajloa i pucao u oficira snaga Konfederacije, a Vili Džonston je imao samo 13 godina kada je 1863. primio jednu od prvih Medalja časti američke vlade.

Nastojanja vlada da spreče učešće dece u ratu obično su bila koncentrisana na druge zemlje. Iako su se potpisnici Ženevske konvencije obevazili da poštuju zabranu korišćenja dece u vojne svrhe, tek je protokolom iz 1977. godine vladama zabanjeno da regrutuju lica mlađa od 15 godina. Godine 2002. fakultativnim protokolom Konvencije o dečjim pravima ta granica je podignuta na 18 godina. Sjedinjene Države, koje su potpisale konvenciju, ali je nisu ratifikovale, i dalje koriste decu tinejdžerskog uzrasta u vojne svrhe posredstvom programa JROTC (Korpus za obuku juniorskih rezervnih oficira) u američkim gimnazijama i srednjim školama i američkim vojnim bazama širom sveta.

Međutim, iza nasilja mladih obično stoje nedržavni akteri. Poput nuklearnog oružja, korišćenje dece vojnika može da pruži neku vrstu asimetrične prednosti. Kada bi neki od tih nedržavnih aktera odstranili decu iz svojih redova, njihove milicije bi takoreći nestale.

 

Redove ogranka Al kaide u Somaliji, poznatog kao Al Šabab (ili Mladost), popunjavaju mladi sledbenici koje su radikalizovali sveštenici i mladi Somalijci u dijaspori koji se vraćaju kući da bi se borili. Al Šabab i primenom sile uključuje mlade u svoje redove da se bore, nose opremu i zalihe i pripremaju hranu.

“Očekivao sam da ću se susresti s bandom okorelih džihadističkih militananta neprijateljski nastrojenih prema Zapadu, a naišao sam na gomilu tinejdžera školskog uzrasta, temperamentnih, buntovnih i uglavnom simpatičnih”, napisao je novinar Džejms Ferguson u svojoj knjizi “Najopasnije mesto na svetu”, u kome opisuje boravak u logoru dezertera Al Šababa. “Njihova prosečna starost bila je 15 godina.”

Veoma mladi ljudi su takođe činili glavnicu talibanskih snaga 1990-tih godina. Reč “taliban” u prevodu znači “studenti” i mnogi borci su bili bivši Avganistanci koji su studirali u pakistanskim medresama (islamskim verskim školama). Građanski rat u Avganistanu doveo je do toga da su mnoga deca Paštuna ostala siročad i završila u verskim školama preko granice. Godine 1996, uz pomoć vlade Pakistana, talibani su preuzeli kontrolu nad Avganistanom. Logično bi bilo da će talibani, naročito njihovo vojno rukovodstvo, biti u zrelijim godinama posle dvadeset godina ratovanja i pet godina kontrole nad zemljom. Međutim, zahvaljujući strategiji dekapitacije (tj. eliminisanja vojnog i političkog rukovodstva), uglavnom pomoću dronova, SAD i njeni saveznici doprineli su snižavanju starosne dobi vojnih zapovednika.

RUŠE STEREOTIPE: Afričko muslimansko pleme u kom muškarci pokrivaju lice, a žene vode glavnu reč

“Kada smo tamo stigli, prosečna starost komandanata među pobunjenici bila je 35 godina, a kada smo otišli 23”, rekao je general-major Ričard Mils 2011. po povratku iz vojne misije u provinciji Helmand. “Zašto? Zato što su svi drugi mrtvi. Šta to znači? To znači da unapređuju sve mlađe - i sve manje iskusne - muškarce, koji preuzimaju sve veću odgovornost.”

Rukovodstvo islamske militantne organizacije “Boko Haram” u Centralnoj Africi takođe je sve mlađe. Oni se sve više oslanjaju na decu u planiranju samoubilačkih napada. “Broj dece koje učestvuju u takvim napadima porastao je za više od deset puta. Tokom 2014. dogodila su se četiri takva napada, a 2015. čak 44”, navodi “Vašington post” u članku objavljenom 12. aprila, pozivajući se na podatke UNICEF. “Više od 75 odsto dece su devojčice, od kojih neke imaju samo osam godina.”

Islamska država je uzdigla korišćenje dece do zastrašujućeg nivoa. Oni koriste decu da prodaju svoj “proizvod”, potpuno svesni da će video-snimci dece egzekutora, koja pucaju zarobljenicima u potiljak, ili im seku glave, izazvati gnev širom sveta. Takvi video snimci pokazuju da je Islamska država spremna da učini sve kako bi ostvarila svoj cilj.

Pa ipak, činjenice pokazuju da Islamska država ne uspeva da privuče centralnu ciljnu grupu. Pre godinu dana anketa sprovedena među mladima u 16 zemalja arapskog sveta pokazala je da 60 odsto mladih od 18-24 godine ne prihvata Islamsku državu. Ove godine, taj broj je narastao na 80 odsto. Učesnici ankete izjavili su da ne bi promenili mišljenje čak i kada bi Islamska država odustala od brutalnih taktika.

Upitani zbog čega Islamska država i dalje privlači podršku, anketirani ističu da to nisu verski razlozi, već pretežno ekonomska situacija. Tokom Arapskog proleća, mladi bez posla otišli su na ulice da protestuju. Takve mogućnosti su sada ograničene, a države arapskog sveta još nisu obezbedile posao mladima. Stopa nezaposlenosti među mladima na Bliskom istoku i u Severnoj Africi najviša je na svetu (28, odnosno 30 odsto), a situacija je sve gora. Savremene mere nisu ispunile očekivanja mladih na Bliskom istoku. Shodno tome, nimalo ne iznanađuje da pribegavaju antimodernističkim alternativama.

U periodu adolescencije, omladina postaje još sklonija impulsivnom, često nasilnom, ponašanju. Tada su naročito podložni pritiscima vršnjaka, pridružuju se bandama i postaju opsednuti kultovima.

Ono što posebno uznemiruje jeste činjenica da se nasilje mladih nad mladima najčešće ne može predvideti, a očigledan primer je nedavno objavljena priča o fudbalskoj utakmici u jednom iračkom selu, 65 kilometara od Bagdada.

Share this article